Detalji
Uoči fašističkih i nacističkih progona, židovska populacija u Kvarnerskoj pokrajini, koju je prema popisu od 22. kolovoza 1938. činilo nešto iznad 1.400 osoba, prebivala je u tadašnjoj Rijeci, Opatiji i Lovranu. Njezini su pripadnici potjecali većim dijelom od doseljenika iz Austro-Ugarske Monarhije, pretežno ugarskih Židova, te Židova iz zemalja srednje i istočne Europe. Uspješnoj društvenoj i ekonomskoj integraciji Židova pogodovalo je priznanje građanskih i političkih prava 1867. u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ona će se nastaviti ostvarivati i pod talijanskom upravom nakon Prvog svjetskog rata, sve do uvođenja fašističkih protužidovskih zakona 1938.
U Rijeci i Opatiji, uključenima u sastav novoosnovane talijanske administrativne oblasti Kvarnerska pokrajina (Provincia del Carnaro), svi segmenti fašističke protužidovske politike od početka su bili rigorozno provođeni. Internacija Židova u logorima i općinama, koja se kao ratna mjera provodila nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat od 1940. sve do 1943., također je radikalno provedena, s obzirom na nazočnost brojnih Židova apatrida i stranaca, među kojima i izbjeglica pred protužidovskim progonima iz Europe.
Progoni su u Rijeci i Opatiji prouzročili lišavanje Židova građanskih i političkih prava, društvenu i gospodarsku diskriminaciju, materijalno osiromašenje te potaknuli znatno iseljavanje. Kapitulacija Kraljevine Italije i njemačka okupacija sjevernih i središnjih dijelova zemlje u rujnu 1943., bili su pogubni za Židove koji su se zatekli na zaposjednutom području. U Rijeci i Opatiji, uključenima u rujnu 1943. u sastav njemačke Operativne zone Jadransko primorje, plan "konačnog rješenja židovskog pitanja" započeo se ostvarivati 25. studenog 1943., kada su bili blokirani, a zatim zaplijenjeni svi bankovni polozi riječkih i opatijskih Židova. Istovremeno je i osiguravajućim kućama zabranjeno vršenje bilo kakvih novčanih isplata u korist Židova. Uhićenja su, međutim, bila odgođena do početka 1944. godine. Nije poznat točan broj Židova koji su se tada još uvijek nalazili na području općina. U općini Rijeka, prva sporadična uhićenja Židova zabilježena su krajem siječnja 1944. godine. Tijekom veljače započela su i sistematična uhićenja, pri čemu je njemačkoj policiji poslužio popis Židova ustupljen u Riječkoj policijskoj upravi. Svi uhićeni potom su bili odvedeni u sjedište Ispostave Policije sigurnosti i službe sigurnosti u Sušaku gdje su tijekom višednevnog istražnog postupka, uz brutalno zlostavljanje, ispitivani o njihovom imovnom stanju i sakrivenim dragocjenostima. Sa Sušaka su bili otpremljeni u Trst i zatočeni u tršćansku Rižarnu, gdje su neki bili ubijeni, a pretežan dio stočnim vagonima otpremljen u logor Auschwitz. Tamo je većina odmah po dolasku, kao nesposobni za rad, izdvojena i usmrćena u plinskim komorama, manji je dio bio određen za rad, od kojih su neki preživjeli te dočekali oslobođenje 1945. godine. Istovremeno, njemačke policijske snage izvršile su pljačku pokretne imovine deportiranih i izbjeglih riječkih i opatijskih Židova.
Ukupan broj uhićenih i deportiranih riječkih i opatijskih Židova do danas nije konačan. Ukupno su iz područja Kvarnerske pokrajine u granicama do 1941., njemačke okupacijske vlasti uhitile i deportirale 300 osoba, od kojih se 273 nisu vratile.
