Detalji
Pjesme Zdravka Jelenovića pokušaj su zrelog čovjeka da poetskim izrazom nadiđe iskustvenu stvarnost koju je baštinio tijekom svojega života. One su, dakle, nešto sasvim suprotno od Zdravka Jelenovića pedagoga i znanstvenika, nešto posve nježno u odnosu na Zdravka Jelenovića političara: one su sublimirana intimna stvarnost čovjeka koji su svojim zrelim godinama rekapitulirala vrijednost subjekta, odnosno sebe sama, razgolićuje svoje osobne životne istine i podastire ih, navlačeći barem privremeno, odoru pjesnika, odnosno “pjesničkog embria” kako sam Zdravko Jelenović referira na vlastito pjesničko stvaranje. Međutim, nije taj “pjesnički embrio” tek puki neiskusni pjesnički embrio koji se razbacuje velikim riječima na račun malog životnog iskustva. On, koristeći djelomično i svoj materinji izričaj, dobrinjsku čokavicu, ali i standardni jezik, marljivo gradi konture intimnog zavičaja, iscrtavajući u njemu sve one krokije znanih i neznanih lica, strahova, lijepih i manje lijepih sjećanja, da bi nas konačno ostavio bez ikakva završna govora, bez one riječi koja treba biti točka na i, ostavljajući svoju poeziju otvorenom za neke daljnje, i ne nužno autorske nadgradnje. Kronološki ova poezija ima vrlo širok raspon, no uglavnom je koncentrirana u posljednje godine autorova iskustva, ali i posljednje dugotrajnije izbivanje iz Hrvatske, još jedanput dodatno potencirajući nostalgiju, doslovnu “bol za domom”, za arhetipskim sjećanjem na “boduliju” i svoju zemlju i ljude, bez ikakvog okolišanja žaleći za tim izgubljenim vremeno-prostorom koji je nestao u magli sjećanja sve više “izostajuće” generacije.
