Detalji
Malgorzata Domagalik: O "Samoći u Mreži" govori se kao ljubavnom molitveniku XXI. stoljeća. Nije li to profanacija?
Janusz Leon Wisniewski; Prvi puta sam to Čuo u jednoj TV emisiji. Koliko znam, proširilo se u Poljskoj i rado se citira. Otkuda se pojavilo, ja ne znam. Ja sam fizičar koji vjeruje u Boga, ali ne moli rn se iz molitvenika, U crkvu idem ponedjeljkom kad je tamo tiho i prazno, a Bog se već odmorio nakon gužve u nedjelju. Razgovaramo. Ponekad i o ženama. S druge strane, kad dobro razmislim, junak "Samoće" Jakov je tip kao iz snova, pa čak kao iz molitve. Kreirao sam ga u toj knjizi kao mladog Werthera s e-mail adresom i vlastitom internet stranicom. Dao sam mu IQ s kojim može biti član elitne udruge "MENSA" i osjećajnost koja graniči s neurozom. On je pomalo kao biser izvađen nožem iz školjke. Takvog muškarca može se zamisliti u mašti, ali se ne može dodirnuti. A nekome koga se ne može dodirnuti i koga usto svi obožavaju, žene se počinju moliti.
Malgorzata Domagalik: Za lijepu ljubav do kraja života?
Janusz Leon Wisniewski: Vjerujem u ljubav za čitav život, ali ne u dugotrajnu strast. Ljubav je, o čemu su pisali grčki klasici, a 2000 godina kasnije i Freud, međusobno preplitanje u različitim proporcijama: seksa, erosa, prijateljstva i karitasa, odnosno ljubavi posvećene dobru drugog čovjeka. S tom razlikom da ova zadnja, slično kao eros i prijateljstvo, ima potpuno drukčiju kemiju nego seks i može trajati čitav život. S druge strane strast, detaljno obrađena od strane neurobiologa i neurokemičara, u različitim kulturama traje prosječno od osamnaest mjeseci do četiri godine. Iznenađujuće je, dakle, to što se u vezi dvoje ljudi najviše žudi za žudnjom, odnosno nečim što traje najkraće. Nekako, kao da je kemija važnija od metafizike i poezije...
(iz razgovora Malgorzaie Domagalik s Januszem Leonom Wisniewskim objavljenog u magazinu Pani)
