Detalji
Tomislav Milohanić, pjesnik i pripovjedač, svoje književne sastavke: pripovijesti i priče, bajke i pjesme piše na književnom jeziku i na dijalektu, upravo na govoru svoga zavičaja, zapadne Istre.
Zavičaj je začarani prostor, arkadija i ostatak opustošenoga raja zemaljskoga. Likovi iz domaće sredine, ljudi osebujne sudbine, pričom uskrsavaju iz mitske magle bajke u postojanje u zapisanoj, utvrđenoj priči. U pričama, novelama i romanima na književnom jeziku sveznajući pripovjedač posve slobodno i često puta “samovoljno” vodi izmišljene likove putovima sudbine, to jest svoje priče, ali ovdje kao da su se likovi otrgli od volje pripovjedača te žive samostalno i “samodostatno” u svom svijetu. Možda je tome pomogao medij priče, to jest jezik. Priča ispričana u jeziku zavičaja kao da nudi snažnije osjećaje istinitosti nego ona priča koja je priopćena općim jezikom izvještaja.