Detalji
Na području Hrvatske, dapače hrvatskoga jezika, za međusobno sporazumijevanje oduvijek su se koristila tri organska narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Duga hrvatska obala, Istra i Kvarner s otocima područje je prve hrvatske pismenosti, područje gdje se stvorila bogata glagoljaška tradicija čiji su tekstovi u najvećoj mjeri prošarani čakavskim elementima.
Stoga nije čudno da čakavko narječje ima svoju, mogli bismo tako reći, osebujnu, u svakom slučaju najstariju hrvatsku književnost. Tijekom XX. stoljeća čakavica i književnost njome pisana, pa i u novije vrijeme, doživjela je svojevrstan preporod, no čest je slučaj, da kritičari pa i pisci na standardu nisu upoznati s književno-jezičnim stanjem i ostvarenjima, primjerice u Istri, na čakavskome narječju.
Možda je i sve rečeno jedan od razloga zašto je jedini književnik na čokavici, Branko Turčić, odlučio sastaviti prvi čokavski rječnik.
Dugotrajno bilježenje i, kako sam autor kaže, “osluškivanje” urodilo je rječnikom čija je namjera približiti zainteresiranima još jedan govor čakavskoga narječja, u ovom slučaju - čokavicu, dok u potpunosti ne nestane.
Čokavica je pradrevni, možda i najstariji oblik čakavice. Njome govore u Dobrinju i okolnim selima na otoku Krku, a Turčić, zapisujući riječi narječja sela Čižići, pokušava ih oteti zaboravu.
Uz rječnik koji, uz devetnaest pripovijetki, čini drugi dio knjige, autor napominje kako u nj nije uvrstio sve riječi čižićarske, nego je načinio “izbor samo pretežito starijih i neobičnijih riječi (pa i posvojenih tuđica) i njihovih oblika koji se u današnjem sve urbanijem načinu življenja sve manje rabe i koje će čitateljima biti i najzanimljivije u usporedbi s riječima hrvatskoga standardnog književnog jezika”.
Budući da se unutar čakavskih govora akcenti pojedinih riječi razlikuju, Turčić neće propustiti zabilježiti naglasak svake riječi u rječniku.
