Detalji
"Iz staroga niče novo, iz izmaštanoga začuđujuće, iz promišljenoga nedohvatljivo. Tim i takvim se smjerom kreće Paskučijeva poezija koja je dovoljno spora da nam zadrži pažnju na brojnih jezičnim bravurama, a opet taman onoliko brza koliko (joj) je potrebno da izmakne – da se izmjesti u druge, nama (ne)poznate, prostore. I ništa zapravo u ovoj knjizi nije ni potpuno novo ni potpuno staro; sve je već viđeno i doživljeno, no ništa još nije ispričano. I na tom mjestu poetskoga iskušenja gdje sve podliježe tumačenju do iznemoglosti, Paskuči minuciozno slaže ironični pejzaž preopterećenih simbola svakodnevnice da bi ih oslobodio
tereta prije nekih novih čitanja.
Kratak je njegov dah, lišen interpunkcijskih ograničenja kako bi u jednom potezu naznačio ono čega nema i nikada neće biti – stroge definicije znakovlja. Baš kao što naslov i nazivi poglavlja kažu, Paskučijeve slike smisla su godinama odlagane i pomno sortirane dok nije sazrjelo vrijeme da im se skroji drugačiji, očuđujući okvir koji je rasut i propustan. Dojmljive metafore nisu samo stvar Paskučijeve umješnosti nego pamćenja koje nam omogućuje da njegovu poeziju prepoznamo kao nešto svoje, možda strano, no dovoljno blisko da mu otvorimo vrata."
(dr. sc. Kristina Posilović)
Žic Paskuči ne daje rješenja, već ostavlja odškrinuta vrata iza kojih naziremo osjećaj iskrenog suživljenja sa svim varijacijama sebe samih. To je putokaz prema silasku u mrak vlastite duše, u sjecište svega što nas čini onime što jesmo, u točku koja nas miri sa samim sobom, te konačno sa svijetom, tamo gdje smo oni pravi, istinski „ja“.
Ova nas zbirka upozorava na nas same, na trenutke u kojima sami sebi izmičemo iz ruku i nikad važnije nego danas – vraća nas praiskonskom sebstvu, ali bez očekivanog eskapističkog ključa, već naprotiv, u maksimalno potentnoj i optimističnoj ideji suživota svojih bivših i sadašnjih "ja".
(Zoran Žmirić)
Andrea Žic Paskuči nas na stotinu zanimljivih načina podsjeća na nešto što je sažeo u pjesmi Čitajući Carvera:
ravnoteža
nije li to smisao, ne odustati
i po cijenu vlastita sramoćenja
pokušati ponovo.
(Mladen Blažević)
